Zlatan Dautbegovic - Saskatun, KanadaNA GIMNAZIJSKOJ VAGI |
|
The land
of living skies. Tako pise
na registarskim tablicama automobila kanadske provincije Saskacuan (Saskatchewan): zemlja
zivog neba. Uistinu: izreka o nebu bez oblacka
ne bi vrijedila
za pojmove ove prerijske oblasti. Oblaci ovdje uvijek, ama bas uvijek, neumorno putuju preko neba, kao
da su zeljni preplivati nepreglednu daljinu. Malo je mjesta
na zemaljskoj kugli gdje se ravnica protece puna tri dana
voznje automobilom i gdje je
horizont vjecito na istom mjestu,
svuda unaokolo, u sirokom svodu sto nalijece na plodne oranice.
Kazu da zalazak
sunca nigdje nije tako neobicno “rastegnut” preko beskrajnog horizonta. Vojvodina,
u nasem poimanju ravnica nad ravnicama, utopila bi se kao malecki komadicak
zemlje u ogromnom prostranstvu Saskacuana. Provincija je veca od kompletne
Francuske! Ova zitnica,u kojoj na 570
hiljada cetvornih kilometara zivi samo milion stanovnika, hrani pola svijeta! S pravom je zovu “The World’s Bread Basket”.
Unatoc zestokoj kontinentalnoj klimi, hladnim zimama i vrelim ljetima,
zitarice i usjevi uspijevaju kao
rijetko gdje, a posebno psenica, pa vagoni puni zlatnog zrna sa natpisom Government Canada
putuju iz ovog centralne prerijske oblasti, i lijevo i desno - ka
Pacifiku i ka Atlantiku. Za Evropljane slika je impresivna: teretni vozovi
prevaljuju neshvatljivo ogromne daljine u izuzetno dugackim kilometarskim
kompozicijama od preko stotinu vagona na cijem celu su po tri-cetiri velike
lokomotive. Na kraju puta cekaju ih ogromni brodovi koji prevoze sirom
svijeta kanadski izvozni artikal number one, psenicu bjelicu. Saskacuan je “mlada”
provincija. U 2005-oj tek ce navrsiti stotinu godina! Prve Dobojlije koji su dosli u
ovu veliku ravnicu bili su Zlatan Dautbegovic, njegova supruga Mirjana i sin Srdjan.
Srdjan, Mirjana i
Zlatan Dautbegovic - prve Dobojlije koji su dosli
u kanadsku ravnicu - Neki
datumi moraju da se pamte. Nama je 13. septembar
1992. bio zivotna odrednica
- prisjeca se Zlatan njihovog kanadskog pocetka. -Dosli smo ovdje jer
je u 80-tak kilometara udaljenom Kenastonu zivio moj djed
Ivan Simcic. On se izborio
u ono nase zlo vrijeme da sto prije
dobijemo vizu za Kanadu. Svaki rat dovodi u ovu zemlju nove imigrante, a da
zivot stvarno pise romane kazuje i
njegov i nas slusaj. -Moj djed je dosao nakon
drugog svjetskog rata. Imao je svoju autobusku
firmu u Doboju. Vozio je autobus i u ratnom haosu nasao se u Sloveniji,
odnosno u ratnim operacijama nenadano odsjecen, na italijanskoj strani
granice. Prvo nije
mogao da se vrati, a poslije nije htio. Kao vrstan mehanicar, uz pomoc nekih
kanadskih oficira dospio je u Kanadu, pa potom u Saskacuan. Baka je sa jedinom kcerkom,
mojom majkom, ostala u Bosni. Ona se nikada nije udala, on se nikada nije
ozenio. Proveli su svoje zivote odvojeni daljinom. Bilo je to vrijeme doseljavanja u Kanadu. U
ovo pokrajinu su najvise dolazili Ukrajinci, ali bilo je i nasih. Iz Amerike
su dosli nasi Licani i Dalmatinci. Osnovali su svoju malu koloniju u
Kenastonu. - To jedno malo mjesto,
sedamdesetak kilometara od Saskatuna, sa 350 kuca - nastavlja Mirjana .- Nasi
nisu zaboravili jezik, ali takvog izgovora i takvog rjecnika vjerovatno vise
nigdje nema. Oni pricaju onako kako se tamo negdje u Dalmatinskoj Zagori i
Lici govorilo prije stotinu godina. Uglavnom, svi su nas lijepo prihvatili,
ali morali smo vrlo brzo ka centru, u potrazi za poslom… - Nismo imali puno izbora.
Poceo sam kao fizicki radnik, ali srecom vrlo brzo sam pronasao firmu u kojoj
i sada radim kao strucnjak za sve vrste pumpi za ubrizgavanje goriva. Zahvaljujuci
djedu Ivanu i meni, ubrzo su ovdje stigli i moj brat Damir i njegova supruga Jadranka, pa potom Mladen Kisin i Gordana, pa Risto i Milkica Gostimirovic. Sa
njima smo gotovo neprekidno. Zlatan je sa sobom donio svoj
sportski duh i talenat. Jos iz gimnazijskih dana kosarka je bila njegov
izazov, a nogomet druga ljubav. Bio je golman u drugoj postavi dobojske
Sloge. Fakultet i studij sociologije na sarajevskom Univerzitetu sprijecili su ga da napravi karijeru na
Lukama. Svoje znanje iskoristio je u Saskatunu. Danas je trener golmana
provincijske reprezentacije. Sve sto ih treba nauciti i sto im treba pokazati
- on odradjuje prakticno. Jos uvijek veoma je vitalan, kao da ne priznaje
cetrdesetosmu. Tri puta sedmicno ustaje prije zore i trci 12 kilometara, a
petkom pola maratona - 22 kilometra, sa stopericom koja mjeri vrijeme ispod
sat i po! - Bio sam dogurao do 85
kilograma. Bilo mi je tesko vezati cipele. I onda sam odlucio malo “stesati”
kilazu - kazuje kroz smijeh. - Danas
odrzavam 72 kilograma. Takvu vagu imao
sam u gimnazijskim danima! Bavim se aktivno sportom, ali ne pecam! Ova opaska je upucena u
pravcu jedne novinarske greske. Pisuci
o nasim Dobojlijama u Saskatunu, pomenuo sam u jednom clanku u “Nasim
novinama” kako Zlatan iz bistrih potoka i jezera vadi srebrne komade teske od
po kilu-dvije. Tako su me bezduzno slagali, a zbog ove novinarsko-ribarske,
Zlatana su danima poslije pozdravljali sa ”Bistro”! -
Mozda ce on poceti pecati. Nikad se ne zna, pa je bolje sacekati sa
tom ispravkom u novinama - dobacuje Mirjana sa vjesitim osmijehom na licu. Ona
je sedam godina mladja. Bila je maturant kada je Zlatan stigao kao mladi
profesor u Ekonomsku skolu u Doboju. -
Nije mi predavao, ali je znao sta ce izabrati! - duhovito podstice “vatru”.
Dautbegovici sa prijateljima - Prebrodili
smo vrijeme snalazenja u novoj zemlji. Kupili smo kucu, zivimo normalno i ne pomisljamo na povratak. -
nastavlja Zlatan.- Navikli smo sa na kanadsku zimu. Ovdje zna biti i minus
40, ali kada nema vjetra to se podnosi bez problema. Saskacuvan je
najsuncanija provincija u Kanadi, sa prosjekom od 2.500 suncanih sati tokom
godine. Kada je suncano, zima nije strasna. Na minus pet, djeca se igraju
vani u kosuljama! Za nepovjerovati! -Sa kim se
druzite za vrijeme dugih zimskih dana? - Najcesce smo sa familijom moga
brata, te sa Kisinima i Gostimirovicima. U Saskatunu je mala kolonija Dobojlija. Moji roditelji
su ovdje. Nazalost, otac Dzelil,
tezak srcani bolesnik, preminuo je 1999-te, a mama Zlata, bivsa uciteljica koju sigurno
pamte brojne generacije dobojskih osnovaca, jos je u dobroj snazi i zdravom
duhu. Ako u snovima starijih,
Doboj i Dobojlije ispunjavaju uspomene i sjecanja, mladi narastaj ima svoje
neoptereceno vrijeme u kome su neke druge vrijednosti i mjerila. Zlatanov i
Mirjanin Srdjan zavrsio je deseti razred. Engleski mu je bolji no maternji,
pa ce ljubazno odbiti ponudjene
tresnje, ne znajuci o cemu se to radi, jer takva rijec nije mnogo puta
sazrijevala u njegovoj basti otkako je sa nepunih pet godina otisao od kuce. Smiren
i stalozen, dobar i marljiv, popunice on lako nedostatke u maternjoj leksici
i daleko nadmasiti vrsnjake u mnogim drugim disciplinama, obecavajuci
roditeljima jos dosta radosti. Napisao Mirko
Jelec |
|
