|
Naše Dobojlije u dijaspori: Zoran Blagoičević (Kanada) OBORI GA , SOKOLE! |
|
Zoranova
uzrečica: "Sokole moj!", ušla je u anegdotu. Bili smo
jednom kod Mišurića
na rodjendanskoj zabavi koju su
nazvali "surprize
party". Slavljenicu Branku su na
neku smišljenu priču izvukli iz kuće, dok se unutra ukrcavalo
tridesetak gostiju. Mali Marko je virio kroz prozor da nas upozori kad moramo biti
sakriveni i tihi da iznenadjenje uspije. Ozbiljno je shvatio posao i šapatom
najavio:
-Evo ide čika Soko! Kuća
se potresla od
smijeha. Zoran Blagoičević, "čika
Soko", ponovo ulazi u priču - osvojio je zlatnu medalju i postao šampion Britanske Kolumbije u džudou. Sokole moj, ovom
zlatu ne treba pozlata! Kad bi neki mladac
sa žutim pojasom postao prvak u svojoj kategoriji do 90 kg, vijest bi jedva prekoračila tarabe vlastitog dvorišta, ali ovo je posebna zgoda. Malo se
njih na ovom dunjaluku počelo baviti ovim sportom u zrelom dobu, a još je manje onih vremešnih koji su se "pozlatili".
Zoran se uključio u džudo u 43-oj godini! Od
oktobra prošle do oktobra ove
godine, marljivo je trenirao, skinuo kilažu, nabildao mišiće, dobio na snazi, brzini
i okretnosti pa njegov protivnik nije imao nikakve
šanse. Znalo se da će tresnuti o pod, ali jedino
je bilo pitanje u kojem minutu. Takmičenje je održano krajem prošlog mjeseca u Abbotsfordu. Preko 500
takmičara iz svih klubova ove kanadske provincije odmjerilo je snagu u borbi za trofeje. Naš Zoka trenira u Džudo klubu Burnaby. I treneri i kolege čudom se čude tom talentu, pa ga
po sto put pitaju da li je ranije trenirao borilačke vještine a on im ozbiljno kaže:
"Nisam", pa da im razriješi kontroverzu, u šali i sa osmijehom doda: "Ja sam iz Bosne!"
Zoran Blagoičević se nekad bavio rukometom. Počeo je trenirati sa Draganom Dejanovićem
i Vojkanom Radjom. Bio je u drugom timu "Sloge", zajedno sa Mladjom Dragićevićem, Arambašićem,
Todosićem, Unkićem...
Odigrao
je par utakmica za omladinsku reprezentaciju BiH. Oni su nastavili
da igraju, a on je otišao
na fakultet. - Ja sam završio Informatiku, rijetku školu za ono doba. Kažu
da je u cijeloj Jugoslaviji bilo svega pet razreda koji su radili
po jedinstvenom planu i programu, a eto i Doboj je 1981. zadesila
ta eksperimentalna sreća.
Imali smo svaki dan matematiku i fiziku, osnove informatike. Volio sam rukomet, vjerovatno sam mogao napraviti karijeru i u sportu, ali kad
je došlo vrijeme za fakultet, dao sam prednost studiranju pa je trebalo ići iz Doboja.
Studirao sam na Elektro-tehničkom fakultetu u Sarajevu,
odsjek informatike. Položio sam posljednji ispit iz zadnje
godine negdje u proljeće 1992-ge. Profesor
mi je zakazao odbranu diplomskog rada za 6. april. "Gužvalo" se već na sve strane,
kontao sam da li da idem il' ne idem.
Nije "mirisalo"
na dobro, nisam otišao po diplomu, a tog je dana započeo rat u Sarajevu.
- Nisi stigao do Sarajeva,
ali nisi ostao ni u Doboju? - Čim
se moglo, sa suprugom Vesnom i sinom Denijem, krenuo sam dalje. Želio sam da diplomiram, da mi studij ne
bude uzalud. Naš školsko-obrazovni cirkus se pokazao u pravom
svjetlu. U Beogradu su mi , da bi diplomirao, tražili da položim 32 ispita razlike?! Srećom, u
Nišu razlika je bila u svega četiri ispita, plus diplomski rad ponovo. Otišli smo svi zajedno
u Niš, gdje sam za četiri mjeseca "odradio posao" i diplomirao u decembru 1992. godine. - Drugar moj, k'o da vidim: osmjehuje ti se inostranstvo? - Još dok sam studirao cilj mi je bio otići vani. Sve ispite koje
sam polagao odmah sam prevodio na engleski.
Medjutim,
moje prvo inostranstvo
bila je Njemačka. Od aprila 1993. proveo sam u Minhenu godinu dana. Nisam radio u struci, Deni
i Vesna su ostali u Nišu, nisam bio zadovoljan. Vratio sam
se nazad sa željom
da zajedno idemo u Kanadu. Predao sam papire u Kanadskoj ambasadi u Beogradu, rečeno nam je da ćemo odgovor saznati za šest
mjeseci. To je otprilike standardna procedura, čeka se do iznemoglosti. Tri sedmice
kasnije zvoni telefon i ženski glas me poziva u ambasadu na razgovor. Mislio sam da se to neko šali sa mnom, velim dajte mi
gospodjo vaš
broj telefona da ja vas nazovem. Nema problema, kaže. Okrenem broj i stvarno isti glas iz slušalice mi reče: "Gospodine, ala ste vi nepovjerljivi!" Narednog dana, nakon razgovora, ambasador mi je saopštio da nam je odobren odlazak u Kanadu uz sponzorstvo
kanadske vlade. "Imate li
kakvo pitanje", veli. "Imam", kažem. "Mogu li
da vas zagrlim?" - Kad ste došli
u Kanadu? - U Vankuver smo stigli 17. novembra 1994. godine. Tog prvog dana, naveče, morao sam nešto da kupim, krenem u trgovinu. Otvore se vrata pred mojim prvim
koracima u Kanadi, kad ono na
podu leži novčanica od 20 dolara. Dobre li države, majko mila! Sagnem se i kažem sebi: ova
je zemlja meni sudjena, ne vraćam se i nikud ne idem
dalje!
- Ha,ha,ha. Kad je neko sretan i zvijezde su mu naklonjene. Vjerovatno
se taj prvi korak i susret sa dolarima opredmetio? - Našu prvu kanadsku
godinu proveli smo po školama,
usavršavajuci engleski. Odmah potom, bez problema dobio sam posao u struci, da bismo nedugo kasnije, nas trojica kolega
odlučili osnovati svoju programersku kompaniju. Započeli smo 1997. i kao dobri partneri (a naravno i programeri) trajemo do danas. Vesna je u medjuvremenu
završila školu za medicinskog asistenta
(medical office
assistent) i radi u jednoj
doktorskoj ordinaciji, a
sin Deni je dogurao do četvrte godine fakulteta. Studira
medicinske nauke. I on se bavi sportom. Već pet-šest godina trenira kik-boksing i džiju-džicu. Stali smo na svoje
noge, kupili kuću, okružili se prijateljima i zavoljeli Kanadu. Sasvim nam je dobro.
Uživamo u svakom novom danu i na poslu, a i kod kuće u igri sa našim "malim" kućnim ljubimcem, francuskim mastifom. Zove se Kuper.
"Mališa" ima 65
kilograma!
- Bjež'mo opet ka tvom hobiju
da nas Kuper mrsko ne pogleda.
Sport u ovoj priči dodje kao društvena
nadgradnja, ali nije plod slučaja? - Bavljenje sportom, nakon dana provedenog ispred kompjutera, za mene je odmor
i relaksacija. Moja kompanija radi najsloženije programerske projekte i softverske aplikacije za banke, razne firme i ustanove. Treba izdržati takav
tempo i ostati vitalan i zdrav. Prvo sam sa rajom igrao fudbal,
pa sam onda provodio vrijeme u teretani, a džudo mi se otkrilo
nenadano. Zavolio sam taj sport i mislim da sam se pronašao u njemu. Sad u decembru polažem za zeleni pojas,
preskačem narandžasti
kao napredni džudista. Džudo je čudo, zahtijeva
dobru kondiciju, snagu, izdržljivost, fizičku spremnost. Što je najvažnije, džudo drži ljude koji
ga vole vitalnim i u poznim godinama. Uostalom, ja sam počeo u
43-oj, a moj sansei (trener)
ima 67 godina i sve vježbe i zahvate radi sa nama sa nevjerovatnom lakoćom. Za nepovjerovati! Ako ikad budem
imao unuke, neću ih ništa pitati, čim navrše šest godina hvatam
ih za ruku
i vodim u džudo klub. Nema boljeg sporta na svijetu!
Nema nama
druge, valja u decembru zagrijavati ruke na tribinama!
Navijački tim Dobojlija iz
Vankuvera spreman je da proslavi Zoranovo osvajanje višeg džudo ranga. Nismo stručnjaci za "ipon", ali znamo zavikati: "Podapni mu kuku! Obori ga, sokole!"
MIRKO JELEČ www.tipura.com // Naše
novine 2010.
Dodatak borilačkim vještinama Dobojlija CRNI POJAS IZ NEW BRUNSWICKA Ovoj džudo-priči
sa zapadne kanadske obale, pridružuje se i jedna sa Istoka. Stiže nam iz
New Brunswick-a, iz grada Fredericton, gdje je nedavno naš mladi Dobojlija, Igor Bolesnikov,
o čijem sportskom talentu su već
pisale "Naše novine", postigao još jedan uspjeh.
U borilačkoj vještini taj-kvan-du (Tae Kwon Do) osvojio je crni pojas. U školi koju je u tom gradu otvorio koreanski majstor 7. dana, S.K. Lee, održano
je testiranje za visoki naslov. Video-zapis sa borilačkim umijećima upućen je u
Kukkiwon, svjetsku centralu ovog sporta, gdje je nakon pregledanja i vijećanja našem mladom Dobojliji odobren crni pojas, koji
je sa njegovim izvezenim imenom stigao iz Koreje.
Igor Bolesnikov
je trenutno na drugoj godini studija tehničkih nauka ( |
