rolex

nike

seiko

サッカース パイク

rolex

seiko

アディゼロ F50

air jordan

U ropstvu svedske birokratije - www.tipura.com
spacer
 
  header
Index
Istorija grada
O Doboju
Miting za Mir
Potsjetnice
Razglednice
Muzika Dobojlija
Slike
Ulice Doboja
Izvidjaci
Sport
Spisak Dobojlija
Nase novine
Facebook
Skolske slike
RK Sloga
Susret Dobojlija
Susret Generacija
Cekaonica za snove
Precicom kroz zivot
Doboj Forever
Dr Ilija Tipura
Stella
Sebastian
Zeljko
Linkovi
Oglasi
Istorija stranice
Prijatelji stranice
Kontakt
Preporucujem
Banner
Banner
 
Index arrow Newsflash arrow U ropstvu svedske birokratije

U ropstvu svedske birokratije

Ispricacu vam istinitu pricu, pricu o Damiru, koja je pocela prije skoro dvije decenije i koja je jos uvijek nezavrsena. Ona cini da sam iz dana u dan sve vise razocarana u svedske useljenicke vlasti i u ljude koji iza tih vlasti stoje.

Slucaj sam pratila nekoliko posljednjih godina i uvidjela da useljenicke vlasti koje treba da brinu o ljudskim sudbinama zapravo nemaju ni mrvu humanosti ni znanja o ljudskim tragedijama, sakrivenim negdje iza papira, i ekrana, koji zaklanjaju i svjetlo dana i tu mrvicu razuma koja je izgleda potrebna za rad u  drzavnoj upravi. Prica bi mogla biti bizarna kao da ju je sam Kafka napisao da se ne radi o jednoj ljudskoj tragediji, Damirovoj.

Medju svim tragicnim sudbinama koje je vecina Bosanaca donijela sa sobom u Svedsku 90-ih godina je Damirova jedna od onih koje lako padaju u zaborav: njegov slucaj je individualan, niko u njegovoj porodici nije ubijen, zatvaran u koncentracioni logor, niko nije prolazio fizicku torturu. Rat nije imao onu klasicnu ulogu na koju su useljenicke vlasti navikle. Iako je je bas taj rat ucinio da se Damirova familija raspala, sto ce se kasnije, nakon sto je oruzje utihnulo u Bosni, pokazati kao prepreka za zajednicki zivot majke i sina, po logici i tumacenju svedske uprave za useljenike.  U apsurdima, kazu ljudi, ne treba traziti logiku! Posebno ne u birokratskim apsurdima!

Damir je dosao u Svedsku kao dvadesetogodisnjak, zajedno sa ostalim vojnicima sa fronta, dok se njegova majka Sevala i ostatak familije, obreo u Njemackoj zajedno s mnogim drugim zenama i djecom. Damir je dobio izbjeglicko mjesto u Lidköpingu gdje je odmah po dolasku poceo igrati kosarku. Na jednom od prvih treninga je nesretno pao i povrijedio glavu. Odmah je operisan zbog velikog krvarenja u mozgu i zivot mu je spasen ali je ostao nepokretan.  Nakon izvjesnog vremena Damir je shvatio sta mu se desilo ali nije mogao komunicirati sa okolinom, dijelom radi oduzetosti grla i govora,  a dijelom radi nepoznavanja stranog jezika kojim je medicinsko osoblje govorilo, jezika koji je on tek poceo uciti prije nesrece.  Normalnom covjeku nije tesko da si predstavi zivot do nedavno zdravog dvadesetogodisnjaka a sada u bolesnickom krevetu, okruzenom ljudima koji govore svedski, bez mogucnosti da nesto kaze ili pomakne prstom. Jedina informacija o Damiru koju bi bolnicari razumjeli su bile suze koje su se cesto kotrljale niz njegovo lice.

Damirova majka Sevala je dobila vijest o nesreci u njemackom kampu za bosanske izbjeglice. Odmah je otisla u svedsku ambasadu u Bonu i zatrazila dozvolu da se preseli u Svedsku. Nije nikada dobila odgovor.  Kasnije je, kao i mnoge druge bosanskohercegovacke familije bila prisilno vracena u Bosnu. Tada je od svedske ambasade u Sarajevu dobila samo turisticku vizu za posjetu sinu. Damir je tada vec prosao rehabilitaciju i poceo uciti da guta hranu i vodu.  

Sevala nikada nije dobila dozvolu za useljenje u Svedsku iako je to trazila vise puta u toku svih tih dugih i teskih 17 godina. Svedske useljenicke vlasti su odbijale njene zahtjeve uz obrazlozenje da se njen sin ne racuna kao clan njene porodice iz razloga sto nisu zivjeli zajedno neposredno prije njegovog dolaska u Svedsku. Sevala je prilagala vise puta potvrdu opstine gdje su i ona i njen sin zivjeli na istoj adresi do 1992 kada se linija fronta isprijecila izmedju nje i njenog sina i muza. Sin Damir i muz Enver su bili mobilisani od Bosanske armije a majka Sefika protjerana iz njihovog zajednickog doma od strane jedne druge armije, koja je nju i njenu mladju djecu poslala u izbjeglicki kamp u Hrvatsku, u tesko prezivljavanje od danas do sutra nekoliko dugih i teskih godina.

Te izbjeglicke godine su danas, prema svedskim useljenickim vlastima, zakonska prepreka ponovnom spajanju porodice te da su majka i sin trebali da se u to vrijeme drze zajedno kako bi oboje mogli zajedno traziti boravisnu dozvolu u Svedskoj!  Useljenicka uprava izgleda vjeruje da se u ratu moze slobodnom voljom odbiti mobilizacija, razdvajanje clanova porodice, proganjanje, etnicko ciscenje, masakriranje i ubistva! Useljenicka uprava mozda misli da ljudi u ratu putuju i preseljavaju uz pomoc turistickih agencija! Koliko cinizma i gluposti treba da bi se razdvajanje porodica u jednom ratu tumacilo kao akt slobodne volje i licnog izbora?

Ljudi u Svedskoj vjeruju da su drzavne useljenicke vlasti strucne za ocjenu ljudskih sudbina, njihovih potreba za pomoc i zastitu i kompetentne da adekvatno tumace i primjenjuju Zakon o useljavanju. Ili je mozda sam Zakon o useljavanju idiotski kada se jednoj majci ne moze odobriti useljenje u sinovu drzavu zato sto nije bila sa njim kada je bio na frontu! Imbecilna formulacija!   

Sevala pokusava shvatiti ovakva nesuvisla birokratska obrazlozenja i pokusava odgovoriti u jednoj od svojih mnogobrojnih zalbi:  ”Samo totalno neinformisani ljudi mogu vjerovati da se clanovi porodice odvajaju u ratu dobrovoljno i bez razloga. U ratu covjek ne odlucuje ni o svom zivotu. Valjda zato humanitarne organizacije i postoje, da bi pomogle clanovima porodica da se pronadju. Vase navode da je moja porodica bila podijeljena za vrijeme rata i da iz tog razloga ja ne mogu vise zivjeti zajedno sa mojim sinom dozivljavam kao najgori oblik licemjerstva i ugnjetavanja.  Moju porodicu je razdvojio ratni haos. Vojska je mobilisala i mog muza i mog sina. Ja i dvoje male djece smo se potucali od jednog do drugog izbjeglickog kampa i zivjeli od pomoci drugih ljudi i organizacija vise godina. Kada su moj muz Enver i sin Damir dobili sansu za useljenje u druge zemlje otisli su, muz za Njemacku a sin za Svedsku, u namjeri da traze svako na svojoj strani mjesto za zivot cijele porodice. Svedska je ubrzo zatvorila vrata za ulazak ratnih izbjeglica iz Bosne i Hercegovine a nas su njemacke vlasti prisilile na preseljenje u Sarajevo.  Meni svedske vlasti ne trebaju ponavljati u svojim odlukama da je moj sin Damir punoljetan i kao takav ne pripada mojoj porodici. To je mozda normalno za Svedsku ali vi treba da shvatite da tako nije u drugim kulturama u svijetu i da omladina starija od 18 godina zivi sa roditeljima u istom kucanstvu. Takodje mi ne morate ponavljati da Damir ima dobru njegu i da se ja ne trebam brinuti. Emotivnu vezu majke i sina ne moze profesionalna njega zamijeniti koliko god dobra i perfektna bila.  U vasoj odluci od 2007 nalazite da nas slucaj nije ”specijalan i osjetljiv” koju mogucnost zakon dozvoljava za donosenje pozitivne odluke. Moj stav je da je nas slucaj veoma specijalan i osjetljiv. Ja i moj muz smo trazili useljenje u Svedsku da bismo dali Damiru ono sto mu nedostaje, blizinu i porodicnu brigu. Mi nismo nikakva prijetnja svedskom drustvu i nemamo namjeru da ostetimo svedsku drzavu. Da je moj sin zdrav nikada ne bih trazila useljenicku vizu jer bi on tada bio sposoban da nas sam posjecuje. Na kraju zelim reci da ne razumijem da takvo drustvo koje se ponosi humanom useljenickom politikom, zastitom slabih, bolesnih i obespravljenih, moze donijeti ovakvu odluku kao u mom i Damirovom slucaju.” 

Sevalina borba za zivot u kojem bi mogla njegovati svog bolesnog sina traje vec mnogo godina i trajace ostatak njenog zivota. Za tih mucnih i teskih godina dobila je turisticku vizu nekoliko puta po par sedmica. Jedina radost koju je Damir dozivio za sve ove godine u Svedskoj su bile majcine posjete, kada je mogao da osjeti njenu ruku na svojoj, miris njene hrane u njegovom stanu za hendikepirane, da ucini po koji korak u rehabilitaciji i uspije izgovoriti neku bosansku rijec i izmamiti osmjeh na Sefinikom licu. A onda ponovo suze, pri svakom rastanku!

Danas su Sevala i Enver penzioneri u Sarajevu. Damirove sestre su odrasle i samostalne. Sevala je dobila srcanu bolest koja zahtijeva ceste boravke u bolnici. Takodje teske depresije. Sa svakim novim pogorsanjem zdravlja slabi i njena nada. 

Ja sam razgovarala sa Sevalom u vezi sa prevodjenjem njenih zalbi na odluke useljenickih vlasti. Kao privatna osoba i prijatelj familije kontaktirala sam svedsku ambasadu u Sarajevu, Zavod za useljenistvo, Svedski Crveni Krst, opstinu u kojoj Damir zivi, sredstva javnog informisanja i molila da se njen zahtjev pozitivno rijesi. Cesto sam dobivala rijeci utjehe i savjet da se ima strpljenje. Ali koliko strpljenja jos treba? Koliko jos godina mora sin cekati da cuje glas svoje majke i osjeti dodir njene ruke? Koliko jos godina mora ona, sada vec stara majka, strahovati da ce se njena dusa i tijelo predati?

Kada mi je telefon zazvonio ove zadnje jeseni i kada sam cula Sevalin glas znala sam odmah da nesto nije u redu. Ispricala mi je da je dosla iz bolnice gdje je lezala mjesec dana nakon sto se vratila iz Svedske. Prilikom te posjete ljetos primjetila je da je Damir jako uznemiren kada bi jedan od bolnicara koji ga njeguju dolazio da ga kupa. Plakao je i Sefika nije znala zasto dok nije otkrila da ga bolnicar maltretira psihicki i fizicki. Prijavila je odmah slucaj opstinskim vlastima i bolnicar je dobio otkaz. Ona je otputovala nazad u Sarajevo ali sinov krik i poziv za pomoc joj nije izlazio iz usiju. Nakon nekoliko neprospavanih noci obrela se u bolnici. Po prvi put otkako sam je upoznala cula sam jedan slab i ranjen glas. Bojim se da je nada pocela napustati. Mislim i na Damira. Nalazim se na sjeveru zemlje, daleko i od Damira i od Sevale, i pokusavam potpuno sama doci do neke spasonosne ideje kako da ovo dvoje ljudi sastavim. Postoji li neko ko moze savladati berlinski zid izgradjen izmedju majke i sina, zid paragrafa i birokratije?  Sa Sevalinom dozvolom saljem ovaj tekst raznim sredstvima informisanja, i na svedskom i na bosanskom. Ne citiram odluke useljenickih vlasti sa potpisima sluzbenika. Useljenicka birokratija nije nebeska sila koja upravlja iz svemira nego obicni, zivi ljudi. Neki od njih su i zene. Neke od tih zena imaju i djecu. A ja se vec nekoliko godina zaista iskreno pitam da li oni, i one, koje se zaposljavaju u upravama za useljenike moraju biti nehumani? Ili pak zaboravlja li se ljudskost kada se nauce paragrafi? Zar nisu paragrafi napravljeni za ljude a ne ljudi za paragrafe?  I na kraju se pitam da li ti sluzbenici spavaju miran san nakon sto su formulisali svoje idiotske odluke.

Ili je greska u nama svima kada biramo na vlast politicare koji nam donose propise na osnovu kojih bezdusnost dobiva ime u ovoj zemlji Svedskoj, koja je kazu demokratska, pravedna i otvorena?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

spacer

 

Mambo is Free Software released under the GNU/GPL License.
spacer